ČASOPIS PODUZETNIŠTVO 14/99
Dr. Gordan Družić
KLJUČNI FAKTORI KOJI SU ODREDILI STANJE HRVATSKOG GOSPODARSTVA
Ključni faktori koji su odredili ekonomski položaj poduzetnika i opće stanje hrvatskog gospodarstva su:
 | naslijeđe bivšeg sustava; |
| proces privatizacije; |
| rat ratna razaranja i proces obnove; |
| makroekonomska politika; |
| funkcioniranje bankarskog sustava i proces sanacije banaka. |
Opći zaključci o utjecaju pojedinih faktora na hrvatsko gospodarstvo su slijedeći:
| naslijeđeni problemi bivšeg sustava svoj izraz su imali u dubokoj krizi osamdesetih s “nultim” stopama rasta društvenog proizvoda koje poslije 1987. godine prelaze u negativne (tako je DP 1989. otprilike na razini 1981. godine), padom bruto investicija s 30% DP u 1980. na 17% u 1989. godini, slabljenjem akumulativne sposobnosti privrede (u 1988. akumulacije nestaje da bi u 1989. godini došlo do negativne akumulacije) i povećanjem njenog stupnja zaduženosti i kreditne ovisnosti, koja je dovodila u pitanje održanje tekuće proizvodnje; |
| kao odgovor na slom ekonomskog i političkog sustava krajem osamdesetih prilazi se ekonomskim i političkim reformama u pravcu povratka na kapitalizam i prelaska na višepartijski sustav. Pritom se zaboravilo da su tržište i politička demokracija pretpostavke a ne rješenje za daljnji ekonomski razvoj, pa su stoga izostale mjere ekonomske politike, koje bi omogućile izlazak iz ekonomske krize. Stoga ne treba čuditi da su načina provedbe privatizacije, rat i ratna razaranja i kao najvažniji faktor ukupna makroekonomska politika, koja je počivala na monetarističkom odnosno neoliberalnom konceptu, doveli do nasilnih lomova cjelokupnog gospodarstva i teških poremećaja koji su se ogledali u smanjenju BDP-a za 35% i prepolovljenoj industrijskoj proizvodnji u razdoblju 1989.-1993. godine. Problemi hrvatskog gospodarstva u međuvremenu su multiplicirani; |
| proces privatizacije započet u okolnostima nerazvijenog financijskog tržišta i nedostatka kapitala, a nastavljen u ratnim okolnostima odvijao se po modelu “iz šupljeg u prazno”. većina je dionica kupljena na osnovu kredita banaka ili na kredit od Hrvatskog fonda za privatizaciju odnosno od mirovinskog fonda ili malih dioničara (često novcem sumnjivog porijekla - tzv. torbarenje). Uspješni primjeri privatizacije vrlo su rijetki, a oni svoju uspješnost, osim znanju menadžmenta, prvenstveno zahvaljuju činjenici da su došli u posjed poduzeća koja su i prije bila visokoprofitabilna i/ili u monopolnom položaju na tržištu i/ili dobrim vezama s administrativnim aparatom države. Da je makroekonomsko okruženje bilo drugačije, broj uspješnih bi bio daleko veći; |
| u nametnutom ratu za neovisnost Hrvatska je, uz nemjerljiva ljudska stradanja, pretrpjela i velike materijalne štete koje se, za razdoblje 1991.-1994. godine, procjenjuju na oko 27 milijardi US$. Ostvarivanje Programa povratka prognanika i provođenje Zakona o obnovi, koji su doneseni na osnovu potreba i želja a ne realnih mogućnosti, rezultirali su neostvarivanjem programa i , u odsustvu inozemne pomoći, povećanim pritiskom na državni proračun što se negativno odrazilo na ekonomski položaj privrede i stanovništva; |
| višegodišnja pojava negativnog financijskog rezultata poslovanja na razini ukupne privrede jedan je od glavnih problema hrvatskog gospodarstva. Kako ovaj manjak sredstava nije nadoknađen, u uvjetima “neutralne” monetarne i fiskalne politike koje karakteriziraju oskudna i skupa kreditna sredstva, te visoka porezna opterećenja, uz nizak koeficijent obrtaja, posljedica svega je porast nelikvidnosti koja se lančano širi što dovodi do financijske nediscipline i insolventnosti. Recimo da je iznos nepodmirenih prijavljenih naloga za plaćanje u srpnju 1999. godine iznosio 23,3 milijardi kuna odnosno bio je preko 3 puta veći od iznosa novčanih sredstava svih pravnih osoba od 7,1 milijarde kuna. Posebno zabrinjava što se najveći iznos nepodmirenih obveza od 17,9 milijardi kuna (odnosno 63,2% ukupnih) odnosi na pravne osobe (17.960) s 72.592 zaposlena koji su u blokadi više od 360 dana, te da 3,5 milijardi kuna (12,5%) otpada na 3.538 pravnih osoba s 31.748 zaposlenih koje su u blokadi od 181 do 360 dana. |
O razmjerima insolventnosti ali i o poreznoj presiji svjedoče i podaci o povećanju nepodmirenih naloga od srpnja 1998. do srpnja 1999. godine na osnovi doprinosa s 618,9 na 1.277,9 milijuna kuna i na osnovi poreza s 1.135,5 na 2.456,1 milijun kuna, odnosno zbirno za 112,8%. Od ukupno 28.427 insolventnih pravnih osoba u srpnju 1999. godine njih 14.882 bile su blokirane zbog neplačanja doprinosa (68,8% više nego u srpnju 1998.), a 13.865 zbog neplačanja poreza (115,3% više nego u srpnju 1998.).
Višegodišnji nenadoknađeni gubici poslovanja hrvatskog gospodarstva nisu međutim imali za posljedicu samo insolventnost već su, uz spomenutu “neutralnu” monetarnu i fiskalnu politiku, nisku stopu investicija i knjigovodstveno usklađivanje vrijednosti poduzeća u pretvorbi, dovele do većih promjena u strukturi imovine poduzeća u nekoliko zadnjih godina. Naime, povećava se vrijednost kratkotrajne, a smanjuje vrijednost dugotrajne imovine.
Promjene u veličini i strukturi imovine odrazile su se i na veličinu i strukturu izvora, pa se tako smanjuju kapital i rezerve, kao najkvalitetniji vid vlastitih izvora, a ubrzano rastu kratkoročne obveze koje time značajno povećavaju svoj udio.
Već ranije narušeni odnosi između kapitala i imovine, te potraživanja i obveza, produžavaju se i u 1999. godini. Kapital i rezerve su zajedno s dugoročnim obvezama pokrivali dugotrajnu imovinu ali nisu dostajali za financiranje zaliha kao oblika trajnije vezanih obrtnih sredstava, dok novčana sredstva i kratkotrajna potraživanja nisu bila dovoljna za pokriće kratkoročnih obveza. Možemo stoga zaključiti da na razini privrede ne postoji globalna ravnoteža, odnosno financijska stabilnost koja se održava na likvidnost i solventnost.
Pored strukture imovine ubrzano se mijenja i struktura hrvatskog gospodarstva u kojoj sve više na značenju gubi industrija, a dobivaju ostale djelatnosti, posebice trgovina.
Naime pod utjecajem makroekonomske politike (prvenstveno tečajne,fiskalne i monetarne politke) odnosno u situaciji nekonkurentnosti domaće proizvodnje na inozemnom, ali i domaćem tržištu jedini sektor koji je mogao u početnom razdoblju, plaćati kamate, ugraditi troškove poslovanja u cijene na domaćem tržištu i pri tom čak ostvariti profit bila je trgovina zasnovana na uvozu. No kako i trgovina tu robu mora nekome prodati, a kupaca je sve manje i sve nelikvidnijih, dolazi do neusklađenosti robnih i kupovnih fondova te prijenosa nelikvidnosti s ukupnog gospodarstva na sektor trgovine i potom na bankarski sustav. Stoga ne treba čuditi da je u srpnju 1999. godine 21,4% nepodmirenih
naloga za plaćanje prijavljenih ZAP-u otpadalo na trgovinu na veliko, a 15,8% na trgovinu na malo i kućne popravke. Uslužni sektor je sljedeći koji je troškove mogao ugraditi u cijenu na domaćem tržištu. Međutim, ovakva zidanja cijena na domaćem tržištu učinila su upitnim želju da se vanjskotrgovinski deficit pokrije prihodom od turizma jer smo strancima postali skupi;
- kao jedan od mogućih odgovora na nastale probleme u hrvatskom gospodarstvu, koji se posve jasno očituju u funkcioniranju bankarskog sustava, Vlada poduzima sanaciju banaka koja je izravno i neizravno saniranje trgovačkih društava - banaka i dužnika. Sažeto, procesom sanacije bankama je omogućeno da nastave rad, a banke i poduzeća dužnici koja su već jednom prošla proces privatizacije ponovno postaju državno vlasništvo samo sada s multipliciranim problemima. Država je od prodaje ukupne imovine poduzeća, u razdoblju 1994.-97. zaradila 1,5 milijarde kuna, a mali dio te imovine do 31. 03.1998. godine, praktično kupila natrag, novcem poreznih obveznika, za 3,1 milijardu kuna. kako sve više banaka ima problema s likvidnošću i lošom aktivom javlja se i sve više kandidata za sanaciju. Iako se u slučaju četiri banke (Županjske, Komercijalne, HGB i Glumina) nije prišlo sanaciji već stečaju, ukoliko se proces sanacije nastavi na dosadašnji način, a ima i takvih znakova (Oluka Vlade RH o sanaciji Dubrovačke banke od 28. veljače 1999. godine), možemo očekivati da će se postupno u državno vlasništvo vratiti sve ono što nakon procesa privatizacije nije uspjelo poslovati;
- pogoršanje osnovnih makroekonomskih pokazatelja , već odavno upozoravaju da nešto nije u redu s ukupnom makroekonomskom politikom i da ju treba mijenjati. rezultati makroekonomske politike su ostvarena stabilnost cijena i tečaja, te vanjska likvidnost, a cijena rezultata bila je:
| bruto domaći proizvod (BDP) u 1998. godini iznosio je 84% BDP-a u 1990. godini, a u 1999. godini očekuje se negativna stopa rasta od 1 do 2 %; |
| industrijska proizvodnja u 1998. godini iznosila je svega 64% industijske proizvodnje u 1990. godini, a u prva četiri mjeseca 1999. godine bilježi pad od 3% u odnosu na isto razdoblje prethodne godine; |
| u poljoprivrednoj proizvodnji smanjila se proizvodnja pšenice s 1,6 milijuna tona u 1990. na 1 milijun tona u 1998. godini, broj goveda se smanjio s 829 tisuća u 1990. na 443 tisuće u 1998. godini, a svinja s 1,6 milijuna na 1,2 milijuna, ovaca s 751 tisuću na 426 tisuća, peradi s 16,5 milijuna na 9,9 miljuna itd.. ; |
| vanjskotrgovinska razmjena pokazuje izuzetno visok rast uvoza uz stagniranje izvoza. Rezultat je deficit vanjskotrgovinske razmjene ( 1,3 mlrd.US$ u 1994., 3,2 u 1995., 3,7 u 1996., 5,2 u 1997., 4,2 u 1998. i 1,7 milijardi US$ za prvih šest mijeseci 1999. godine) i deficit tekućeg računa u bilanci plaćanja ( 1994. suficit 0,34 mlrd. US$, 1995. deficit 2 mlrd. US$, 1996. deficit 1,9 mlrd US$, 1997. deficit 3,2 mlrd. US$ i 1998. deficit 2,1 mlrd. US$); |
| ukupan vanjski dug povećan je s 2,8 milijardi US$ u prosincu 1994. na 8,5 milijardi US$ u prosincu 1998. godine i bio je za 87 % veći od izvoza ( 4,5 milijardi US$) , dok je njegov udio u BDP-u iznosio 41%. U lipnju 1999. godine vanjski dug je iznosio 8,8 milijardi US$; |
| unutarnji dug Republike Hrvatske iznosio je u srpnju 1999. godine 14,7 milijardi kuna, iznos dospjelih prijavljenih nepodmirenih naloga 23,3 milijarde kuna u srpnju 1999. , a ukupna kratkoročna potraživanja svih poduzetnika krajem 1998. godine 75,6 milijardi kuna odnosno gotovo petinu vrijednosti ukupne poduzetničke imovine; |
| udio javne potrošnje u BDP povećan je s 44% u 1994. na oko 60% u 1999. godini. Udio javne potrošnje u BDP-u bio bi znatno veći (blizu 70%) kada bi se rashodima državnog proračuna i izvanproračunskih fondova pribrojili rashodi svih javnih poduzeća i ostalih pravnih osoba, kojima se najvećim dijelom financiraju javne potrebe, kao i dugovanja države prema dobavljačima i potraživanja prema inozemnim poreznim obveznicima, te amortizacija. Recimo da je prema istraživanju Svjetske banke Hrvatska u 1995. godini imala najveći udio prihoda javne potrošnje u BDP-u (61,7%) među svim promatranim zemljama (neke tranzicijske zemlje i zemlje OECD-a) čiji se udio kretao od 19,8% (SAD) do 55,1% (Belgija). Udio javnih prihoda u BDP-u u zemljama u tranziciji kretao se od 22,4% (Ruska federacija) do 50,5% (Češka Republika) (WB, 1997:198-199); |
| kamatne stope su izuzetno visoke u cijelom razdoblju 1994-1999. godine, a naročito je velika razlika između aktivnih i pasivnih kamata koja je primjerice u siječnju 1996. godine iznosila 20,02%. U travnju 1999. prosječna kamata na kunske depozite bila je 4,34% a prosječna kamata na kunske kredite 16,17 % (razlika 11,83%). Ova razlika između aktivnih i pasivnih kamatnih stopa među najvišima je u svijetu (vidi IMF: International Financial Statistics) , a visina kamatnih stopa na kredite destimulativna za investicije s obzirom na odnos kamatne i profitne stope; |
| financijski rezultati poslovanja poduzeća u 1998. godini u cijelini su negativni jer je gubitak tekuće godine (12,3 miljarde) veći od dobiti (6,8 milijardi) za 5,5 milijardi kuna što je ostvareno uz pad dobiti tekuće godine ,u odnosu na 1997. godinu, za 17,4% i porast gubitaka za 33,8%; |
| u turizmu broj turista u 1998. godini (ukupno 5,4 milijuna, stranih 4,1 milijuna) iznosio je 64,1 % broja u 1990. godini ili 51,9% broja u 1987. godini , a broj noćenja u 1998. godini (31,3 milijuna, 26 milijuna stranci) bio je na razini 59,6% 1990. godine ili 45,9% 1987. godine. Zbog posljedica kosovske krize “Financial Times” prediviđa pad prihoda od turizma u Hrvatskoj s 2,7 milijardi u1998. na 1,4 milijardu US$ u 1999. godini. Zanimljivo je da su izdaci Hrvata za putovanja u inozemstvo porasli s 396 milijuna u 1994. godini na 600,3 milijuna US$ u 1998. godini; |
| broj zaposlenih u industriji u 1998. godini iznosio je 49% zaposlenih u 1990. godini. Stopa nezaposlenosti dosegla je 19,2%. |
Hrvatska ekonomska politika bila je u razdoblju 1994-1999. godine prorecijska i antiinflacijska umjesto da bude antirecesijska što ne znači i proinflacijska.
Nova ekonomska politika mora se formulirati na osnovu jasne i konzistentne dugoročne strategije gospodarskog razvoja a ona pak mora biti sastavni dio nacionalne ili državne strategije koja u sebe uključuje i definiranje političkih ciljeva. Naime nužno je da Hrvatska jasno odredi svoje interese i ciljeve, koji neće biti podložni promjenama kako se mijenjaju stranke na vlasti, a zato je potreban konzensus svih relevantnih faktora (stranaka, sindikata, udruge poslodavaca). Da ciljevi i interesi Hrvatske nisu jasno određeni i konzistentni pokazuje konfliktnost polaznih osnova (Ustav) i programskih osnova (Memorandumi Vlade RH podneseni MMF-u) i prakse ekonomske politike.
Tablica 1. i Tablica 2.
