4. UČENJE I PAMĆENJE

Povratak na sadržaj

Smisleno učenje za menedžment i poduzetništvo uz rad sastoji se od procesa UČENJA; PAMĆENJA i ZABORAVLJANJA. Rukovoditelji koji imaju zadane ciljeve nastojaće u procesu učenja pronaći smisao za rješenje svojih poslovnih problema

4.1. PAMĆENJE

Povratak na sadržaj

Pamćenje se određuje kao mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. Pamćenje je u najužoj vezi s pojmom učenja. Pri učenju naglasak je na prvom stupnju pamćenja-usvajanju. Za pamćenje su bitna sva tri stupnja, ali je naglasak na zadržavanju i korištenju informacija.

Neki zadaci pamćenja traže samo prepoznavanje, i oni su znatno lakši nego ako se mora provesti i dosjećanje. Pri tom je vrlo zanimljiv nalaz da na drugačiji način učimo ako očekujemo samo prepoznavanje, nego ako ćemo se morati dosjećati. Učenje za prepoznavanje je znatno brže, ali zakazuje ako se ipak treba dosjećati.

Za pamćenje su značajni tzv. efekt prvenstva i efekt novosti. Kao što i slika 1a. pokazuje, sigurno ste već i sami uočili da čitajući neki materjal najbolje zapamtite početak i kraj, a da sa srednjim dijelom imate poteškoće.

Slika 1a. Uspješnost pamćenja prema mjestu čestice u seriji

Slika 1b. Uspješnost pamćenja prema mjestu čestice u seriji, kad je neka čestica perceptivno uočljiva

Što učiniti sa sredinom materjala kojeg želimo zapamtiti?. Odgovor je na slici 1b. Ako na primjer želimo zapamtiti listu od deset podataka upravo po redosljedu onda peti podatak ispišemo crvenom olovkom ili neuobičajno velikim slovima. Na taj način tu informaciju činimo perceptivno UOČLJIVOM. I što je najbitnije, ne samo što se uočljiva informacija dobro pamti, već i nekoliko podataka prije i poslije uočljivih bolje se pamti!.

Jedan od najznačajnijih aspekata našeg pamćenja odnosi se na to koliko pažnje i napora ulažemo u to da bi nešto zapamtili. Podatke o mjestu gdje se nešto nalazi (prostorna dimenzija),

vremenu zbivanja i njegovu trajanju, te čestini pojavljivanja nekog događaja (vremenska dimenzija)

pamtimo automatski. To znači da na te značajke događanja ne moramo obratiti pažnju, a ipak ćemo ih zapamtiti. Ako namjerno na njih obraćamo pažnju, nećemo biti mnogo uspješniji, samo ćemo imati manje slobodnog kapaciteta našeg radnog kapaciteta za ostale druge kognitivne procese koji se odvijaju istodobno. Njihova najbitnija značajka jest njihova otpornost na stres, umor, bolest, raspoloženje i sl. Dakle gradivo i vještine usvojene do razine automatizma možemo uspješno koristiti bez obzira na nepovoljne okolinske okolnosti i unutarnja stanja!.

4.2. Efikasno učenje

Povratak na sadržaj

Evo sad i niza praktičnih savjeta kako brže i uz manje napora učiti. Na pitanje: Kako organizirati učenje da u što kraćem roku i uz što manje muke naučimo što više?” nema jednostavnog

odgovora i “recepta”. Svako je novo učenje na neki način jedinstveno, kao što je to i svatko od nas po svojim sposobnostima, znanjima, stilovima razmišljanja, osobinama ličnosti i motivaciji. Međutim, postoje neke opće zakonitosti uspješnog učenja i njihovim se uvažavanjem postižu dobri rezultati uz manje muke i nepotrebne napetosti nego što je to najčešće slučaj kod učenja.

Pritom treba istaknuti četiri važna momenta:

1. svatko može lako naučiti kako efikasno učiti, jer je to kombinacija navika i tehnika;
2. te nove navike (planiranje, organiziranost i sl.) i vještine pomažu i boljem uspjehu u nizu realnih situacija osobito posredstvom porasta samopouzdanja;
3. te navike i vještine ne naslijeđujemo, već ih treba naučiti.

Dobre intelektivne sposobnosti pomažu, ali nisu od presudnog značaja;

4. često moramo uočiti nešto za što nismo jako zainteresirani, ali moramo savladati i to gradivo. U toj su situaciji osobito korisne dobre tehnike za učenje.

 

Premda su u dalnjem tekstu navedeni najvažniji praktični savjeti jedan po jedan, podrazumjeva se da ih u daljinskom učenju treba istovremeno koristiti što više. Savjeti nisu navedeni po redoslijedu važnosti i svatko sam za sebe treba odrediti koje od tih savjeta spontano već koristi, a koje bi tek trebalo početi već primjenjivati.

 

4.2.1. Kako organizirati vlastito učenje

Povratak na sadržaj

Za praćenje nastave i učenje sa PC računalom dobro je imati stalno mjesto za rad. Takvo mjesto poput uvjetovanog podražaja olakšava početak učenja, koje je u ovom slučaju uvjetovana reakcija na to mjesto.

Za vrijeme učenja treba smanjiti mogućnost pada koncentracije. Znači: treba imati čisti stol ( na stolu samo računalo); ne gledati kroz prozor; ne puštati zanimljiv program na radiju; obaviti sve važne poslove i telefonske razgovore kako ne bismo mislili na njih. Dakle, treba osigurati povoljne vanjske uvjete i unutarnje uvjete za učenje.

Čak 9 od 10 ljudi navodi smetnje i pad koncentracije kao najveći problem pri učenju, a tek slijedeći po redoslijedu (premda vrlo povezan s koncentracijom) je problem pamćenja.

Da bi se izbjegli padovi koncentracije treba se povremeno samoispitati korištenjem testova i pitanja za vježbanje na računalu da se utvrdi koliko je jaka koncentracija.

Dobro je unaprijed odrediti realan vremenski plan koncentriranog učenja (nikad više od

20 do 30 min. u komadu), ali imati postavljen cilj - pročitati koncentrirano određen broj stranica ili kraće poglavlje ili jedan nastavni sat na računalu koji traje 45 minuta sa vježbama za ponavljanje.

Za održavanje koncentracije dobro je prethodno organizirati građu: letimično pregledati čitavo predavanje sa poglavljima, grafikone, tablice i slike, te zaključke, da se kreativnije krene u čitanje. Najbolje je postaviti hipoteze i provjeriti čitajući predavanje koliko su bile točne (napomena: ovo će biti detaljnije objašnjeno u opisu aktivnog učenja).

3. Razviti unutarnju motivaciju (tzv. intrinzičnu motivaciju) za učenje zadane građe. Naime, zadovoljavanje vanjskih motiva nam znatno teže pada nego zadovoljenje unutarnjih motiva. Npr. kad radimo samo zbog plaće znatno nam je teže poći na posao nego kad nas posao veseli i zbog unutarnjih razloga - jer je nam zanimljiv i u njemu smo dobri i sl. Kod učenja se taj pomak od vanjske k unutarnjoj motivaciji postiže tako da što više saznamo o građi koju učimo. Tek onda možemo učenje učiniti smislenijim i zabavnijim. Kod takvog učenja saznanje novih činjenica postaje ciljem, a ostvarenje cilja zbog kojeg je započeto učenje (npr. viša kvalifikacija) nije više jedini i najznačajniji motiv. Dakako, tek kad se bolje upoznamo s nekim područjem može učenje postati smisleno i zanimljivo. Stoga je u stvaranju unutarnje motivacije najvažnije “prebroditi” početni napor usvajanja temeljnih znanja o tome što učimo.

Imajući na umu krivulju zaboravljanja, (slika 4. na 19 stranici) važno je u početku učenja nakon svakog predavanja više puta ponoviti građu. Ako treba, za to se mogu iskoristiti i kratki trenuci slobodnog vremena, npr. vožnja vlakom ili avionom. Za takva kratka ponavljanja osobito je dobro pripremiti sažetke pojedinih tematskih cjelina. Ti sažeci su od neprocjenjivog značaja za uspješno učenje – oni predstavljaju smisleni kostur neke građe oko kojeg se kasnije s lakoćom “hvataju” i “zadržavaju” i detalji. Sažetke je najbolje kopirati iz predavanja na računalu ili radnih materjala na posebne računarske posjetnike koje je poslije potrebno odštampati. Sažetci se mogu pisati i u tzv. “memo teke”. To su teke koje na stranicama imaju blijedo otisnute jednostavne sličice. Kad preko takve slike napišemo sažetak (najvažnije definicije, hijerarhijske podjele i sl.) onda predočavanjem određene sličice sam od sebe dolazi i tekst napisan preko nje. Naime, prisjetite se da imamo vrlo žive predodžbe i da podatke o mjestu – a to je raspored informacija na stranici, pamtimo na automatski način.

Gradivo, koje želimo zadržati dobro zapamćenim na duži rok, treba prenaučiti. To znači da već dobro usvojenu građu treba još 2-3 puta pročitati i preslušati se po mogućnosti snimanjem na CD na računalu ili audiokazetu.Tako prenaučena građa izuzetno je otporna na zaboravljanje.

5. Za pamćenje neobičnih, potpuno novih ili važnih dijelova građe treba se koristiti različitim vrstama mnemotehnika, a odabir određene vrste mnemotehnike ovisi o individualnim sklonostima i vještinama u korištenju mnemotehnika, kao i o vrsti materijala koji se uči.

U biti, sve se mnemotehnike temelje na korištenju prethodno dobro, najčešće do automatizma, naučenog materijala. Općenito mnemotehnikama nastojimo:

1. povezati nepovezivo (npr. stranu riječ i njezino značenje),
2. naći dobre znakove za dosjećanje,
3. učiniti besmisleno smislenim.

Dio mnemotehnika svrstavamo među verbalne, dio među vizualne, a dio predstavljaju kombinaciju ova dva načina obrade informacija.

Na pitanje: ”Kako mnemotehnikama poboljšati pamćenje?” odgovor je donekle obeshrabrujući, jer svaki postupak traži određeni napor, a u načelu se svodi na bolju organizaciju pamćenja. Dobra organizacija informacija srž je svakog efikasnog sustava za pohranu velikog broja podataka, a ljudsko pamćenje nije izuzetak. Paradoksalno je to što kod korištenja mnemotehnika najčešće u prvi trenutak povećavamo broj informacija koje trebamo zapamtiti, ali budući da su te dodatne informacije prenaučene, dobro integrirane u naš sustav pamćenja, one osiguravaju dobru pohranu i pronalaženje i novih informacija. Evo sad nekih od najkorisnijih mnemotehnika za efikasno učenje smislene građe.

Među najpoznatije verbalne mnemotehnike spadaju:

1. Skraćivanje. To je jedina mnemotehnika gdje smanjujemo broj informacija u nastojanju da dobijemo jednu lako pamtljivu cjelinu. Npr. svi znamo kratice tipa CIA, MMF, IBM, EZ i sl. nastale uzimanjem prvog slova riječi – tzv. akronimi. Dakle, ne pamtimo više čitave riječi već jednu zvučnu kovanicu. Ovakvi akronomi se osobito dobro pamte ako im se doda poneko slovo pa postanu smislena riječ koja se logički snažno povezuje s onim što skraćeno predstavlja.

2. Kod elaboriranog kodiranja dodaju se informacije i prerađuju na takav način da budu što bolje zapamćene. Npr. englesku kraćenicu za vrlo važnu osobu – VIP, našim ljudima izvorno nije bila kraćenica za “very important person”, tj. nije imala smisao, naši su ljudi sebi elaboriranim kodiranjem učinili smislenim tako što su to zvali “veze i poznanstva”. To je bilo upozorenje da s tom osobom treba ljubazno postupiti kako ne bi bilo negativnih posljedica, a što i je cilj izvorne upotrebe akronima VIP.

Neki telefonski brojčanici imaju uz brojke i slova (uostalom, ako i nemaju, lako ih sami dodamo) što omogućuje da pamtimo riječi koje tvorimo od tih slova, što je najčešće lakše nego pamćenje niza nepovezanih brojeva.

Još je bolje ako se od prvih slova može napraviti smislena riječ (tzv. akrostih), koja se onda ona uklapa u smislenu rečenicu koja se na logičan način povezuje uz sadržaj čestica koje treba zapamtiti.

3. Odavno je poznato da unošenje rime i ritma u materijal koji treba zapamtiti znatno olakšava učenje. Rima najviše pomaže u smislu isključivanja “konkurentskih kandidata” za neko mjesto u nizu, jer se mora zadovoljiti pravilno rimovanje. Dakle, premda se pojedina riječ najčešće može romovati s više riječi, zbog ograničenja koja uvodi smislenost (kontekst), taj se izbor najčešće smanjuje na jednu ili dvije riječi. Nedavno mi je jedna polaznica auto škole, kojoj teorijska objašnjenja o transmisiji kod automobila nisu imala puno smisla, ispričala kako je doskočila promjeni brzina kod automobila. Rima je bila:

Prvom krećem, drugom skrećem!

Trećom žurim, četvrtom jurim!

Pogledajmo sad značajke vizualnih mnemotehnika. Često čujemo kako netko za sebe kaže da je “vizualni tip”. Očito se radi o tome da su i laici uočili da većina ljudi dobro i bez napora pamti vizualne sadržaje.

Vjerojatno ste čitajući o verbalnim mnemotehnikama sasvim ispravno pomislili kako je uvijek dobro predočiti to što nastojimo zapamtiti. Naime, konkretni se pojmovi znatno bolje pamte od apstraktnih. Konkretni, lako predočljivi pojmovi imaju dva traga pamćenja – verbalni i slikovni, dok apstraktni najčešće imaju samo verbalni trag. Vizualne mnemotehnike, kao i verbalne, osnivaju se na prethodnom znanju – mi znamo kako izgledaju objekti koje koristimo za predočavanje.

Mnemotehniku zasnovanu na vizualnom predočavanju je, prema Ciceronu, prvi koristio grčki pjesnik Simonides oko 500 godina prije Krista. Simonides je na jednoj gozbi recitirao stihove, a zatim su ga, na njegovu sreću, pozvali van. Tek što je izašao, urušio se krov i smrskao uzvanike tako da je većinu bilo nemoguće prepoznati. Međutim, Simonides je ustanovio da vrlo lako može predočiti gdje je tko sjedio, i tako je izvršena rekonstrukcija. To je potaklo Simonidesa da se upita: “Ako mi je tako dobro vizualno pamćenje, zar ga ne bih mogao koristiti za bolje pamćenje i ostalih stvari?”. Tako je razvio mnemotehnički postupak poznat kao “metoda mjesta”.

Metodu mjesta koristimo na slijedeći način: vizualno si predočimo neki dobro poznati prostor, npr. vlastiti stan i zatim zamislimo stvari koje želimo zapamtiti na određenim mjestima sobe kako se njišu, hlade, kuhaju, plutaju u vodokotliću, tuširaju i sl. Kad se trebamo dosjetiti neke čestice predočavanjem “pregledamo” stan i dosjećamo se čestica kojih se želimo dosjetiti.

Poznato je da govornici koji ne koriste podsjetnik ostavljaju znatno snažniji dojam na slišateljstvo od onih koji čitaju zabilješke. Ako trebate održati govor, što poduzimate da bi bili sigurni da nećete neku temu ispustiti. Evo jednog prijedloga: jedna verzija metode mjesta vrlo je popularna, osobito među govornicima (npr. Ciceron ju je uspješno koristo) ili predavačima, kojima je važan redoslijed tema, a ne žele se služiti bilješkama. Teme se smislenim, elaboriranim kodiranjem povežu s nekim istaknutim mjestima na dobro poznatom putu (putu koji često koristimo) i zatim za vrijeme govora jednostavno “idemo” (vizualno ga predočavamo) našim dobro poznatim putem. Međutim, ista se mnemotehnika može koristiti i za pamćenje niza softvare-skih naredbi, niza podataka koje po redosljedu treba naučiti za ispit i sl.

Kapacitet pamćenja u korištenju metode mjesta može se udvostručiti na taj način da se na pojedino mjesto smješta par tema umjesto samo jedne. Pri tom je dobro prvu temu zamisliti kao izrazito veliku u odnosu na drugu, kako ne bi došlo do brkanja redoslijeda tema unutar para.

Jedna od vizualnih mnemotehnika čiji su korjeni u metodi mjesta, je tzv. metoda prostornog uređenja stranice. Zabilješke razmjestimo na stranice sažetog teksta za učenje tako da dobijemo prostorni raspored prikladan za pamćenje. Dosjećanjem mjesta aktiviramo i dosjećanje ostalih informacija (prisjetimo se značajki automatskih procesa pamćenja). Dobar primjer za tu mnemotehniku je periodični sustav kemijskih elemenata: ako znamo nekoliko osnovnih principa razvrstavanja elemenata na stranici, lako predočimo gdje se koji element nalazi i koja su mu svojstva.

Posebno zanimljivu vrstu predočavanja predstavljaju bizarne predodžbe, koje su jedan od najpopularnijih mnemonika. Bizarno predočavanje, osim što smanjuje broj cjelina za pamćenje, povećava i distinktivnost (različitost) materijala, tj. čini ga što različitijim od uobičajenog materijala za pamćenje, a time i otpornijim na interferenciju.

Metoda ključnih riječi spada u mješovite mnemotehnike, a koristi u prvom redu pri učenju stranih jezika. Osniva se na korištenju rime ili zvučnosti u kombinaciji sa što življim i bizarnijim predočavanjem. Postupak uključuje dva koraka:

1. prvo se za stranu riječ, koju želimo naučiti, utvrdi asocijacija s nekom riječi na vlastitom jeziku, koja zvuči što sličnije stranoj riječi ili nekom njenom istaknutom dijelu (i/ili otografskoj sličnosti u slučaju jezika, gdje se ne govori kao što se piše). Ta akustički slična poznata riječ je ključna riječ. Npr. ako treba naučiti englesku riječ “lizzard” (gušter), ključna riječ može biti npr. lizati;
2. zatim učenik stvara interaktivnu predodžbu koja povezuje ključnu riječ sa stranom riječi koju želimo naučiti. Npr. gušter liže veliki šareni sladoled.

Ova mnemotehnika je osobito važna u početku učenja stranog jezika, kad je puno novih riječi, te stoga prijeti velika opasnost od brkanja i interferencije. “Ključni” faktor uspjeha ove metode je elaboracija materijala koja je znatno veća nego u slučaju tzv. mehaničkog učenja (poznatijeg pod nazivom “bubanje”) parova riječi (lizzard – gušter; lizzard – gušter; lizzard – gušter itd.).

Mnemotehniku ključnih riječi možemo uspješno koristiti i za usvajanje novih, nepoznatih riječi vlastitog jezika. Npr. ako treba zapamtiti riječ “paradigma” (obrazac po kojem se nešto radi), onda je zvučna asocijacija “pare dići”, a za opis značenja nove riječi zamisao starog džepara kako podučava mladog džepara tajnama zanata - obrascima džeparenja.

Pokazala se i vrlo korisnom za učenje imena glavnih gradova (dakle uparivanje gradova i država i sl.) ili po čemu su značajni ti gradovi, zatim za povezivanje imena čuvenih osoba i njihovog značaja ili područja djelovanja i sl. Npr. da bismo uparili ime L. Ružičke s dobitnikom Nobelove nagrade za istraživanja u području spolnih hormona i mirisnih svojstava sintetskih tvari, možemo kao ključnu riječ uzeti “ružica mirisnička”. Dakako, pri tom je dopušteno izmišljanje vlastitih riječi, odnosno modificiranje postojećih.

Podvrsta ove mnemotehnike u drugoj fazi ne koristi stvaranje interaktivnih predodžbi za povezivanje značenja nove riječi i ključne riječi, već se umjesto predodžbe stvara smislena rečenica koja povezuje ključnu riječ sa značenjem strane riječi. Npr. nikako nisam uspjevao zapamtiti je li engleski prijevod naše riječi “ispuniti” – “fulfil” (točno), ili je to “filful” (netočno). Onda sam si rekao “Kad igraš poker, pa imaš ful, onda su ti karte potpuno ispunjene!”. Spontano sam se poslužio nekom vrstom metode ključnih riječi da si olakšam pamćenje jedne strane riječi za koju nikako nisam uspjevao zapamtiti što je njen prvi, a što drugi dio. Uspio sam tek kad sam pokeraški termin ful postavio na prvo mjesto. I od tada više ne govorim za ispuniti – “filful”!

Postoje i specifične mnemotehnike, namjenjene pamćenju određene vrste sadržaja. Za mnoge profesije je važno dobro pamtiti brojeve. Od raznih brojeva koje svakodnevno trebamo pamtiti, telefonski brojevi vjerojatno su najčešće zastupljeni. Zapitate li se ikad je li svejedno kako grupirate brojeve kad nekome saopćite neki telefonski broj. Da li će se jednako dobro zapamtiti broj kad kažete znamenku po znamenku 4-2-6-5-9-2, ili kad grupirate na jedan od dva načina: 42-65-92 ili 426-592?

Malo tko od nas nije doživio da zaboravi telefonski broj koji mu je upravo priopćen. A nije ni rijetko da krivo zapišemo neki telefonski broj. S obzirom na važnost koju igra telefon u životu čovjeka današnjice, vrijedi se malo pozabaviti praktičnim savjetima i teorijskim objašnjenjima boljih načina pamćenja telefonskih brojeva.

Kao prvo, ako ste zapisali broj i još uvijek imate mogućnost provjere jeste li ga dobro zapisali – uradite to. Naime, naše je kratkoroćno pamćenje zbog svojevrsne preopterećenosti sklono raznim pogreškama, pa se tako zna dogoditi da i u tako kratko vrijeme koliko traje zapisivanje nekog broja, dođe do pogreške. Ako nemate čime ili gdje zapisati broj, onda grupirajte za ponavljanje znamenke šesteroznamenkastog broja (koji su kod nas najčešći telefonski brojevi) u dvije grupe od po tri znamenke (dva troznamenkasta broja), odnosno u grupe od dvije i tri znamenke ako se ne radi o šesteroznamenkastom broju.

6. Građu valja učiniti što smislenijom. Znači povezati je sa starim znanjem, kodirati je na više načina, organizirati je na način koji je najsmisleniji. Razumijevanje gradiva olakšava učenje jer ga čini zanimljivim. Kad je god moguće, treba u građi uočiti pravilo, tj. učiti na način rješavanja problema iz poduzetništva i menedžmenta koristeći pri tome studije poslovnih slučajeva ili zadatke iz vlastite prakse poduzetništva.

NAJTEŽE JE UČITI NAPAMET, BEZ RAZUMIJEVANJA!

 

7. Stalno se treba samoispitivati, kako nas ne bi zavaralo prepoznavanje – često čujemo kako studenti kažu da dok čitaju sve im je poznato. Nažalost, na ispitu se ti studenti nerijetko uvjere da su gradivo naučili samo do stupnja prepoznavanja, ali ne i do stupnja dosjećanja! Utvrđeno je da učenje uz samoispitivanje znatno smanjuje vrijeme učenja. Naime, pronalaženje neke informacije u dugoročnom pamćenju još u toku učenja čini kasnije ponovno pronalaženje znatno vjerojatnijim. K tome, tempo zaboravljanja za podatke kojih smo se jednom uspješno dosjetili je znatno sporiji nego za podatke koje nikad nismo pokušali pronaći u našem dugoročnom pamćenju.

 

8. Pravilo aktivnog učenja – učenja s prepričavanjem gradiva svojim riječima ma koliko bilo naporno, uvijek se na kraju isplati! Oni koji su već dobro savladali neku tematsku cjelinu, ali žele još dublje proniknuti u tu građu i time je, dakako, još bolje zapamtiti, osobito je koristan postupak tzv. “vražjeg advokata”: prvo se što argumentiranije “napadnu” ideje i dokazi autora, a zatim se u ulozi njegova advokata, brane te iste ideje i dokazi. Kroz takav “sudski proces” redovito se znatno bolje shvati što je autor želio reći, što ne znači da se nužno mora napustiti vlastite kritičke primjedbe. Ovaj način učenja vodi u tzv. ekspertno znanje, koje je danas preduvjet uspješnog napredovanja u struci. I tzv. ekspertni kompjutorski sustavi imaju u sebi ugrađenu određenu količinu “nevjerice” i stalnog preispitivanja ispravnosti donešene odluke (odnosno daju se procjene vjerojatnosti ispravnosti kompjutorski donešene odluke).

Ako je gradivo uglavnom faktografskog tipa, pa nemate oko čega “raspravljati” s autorom tog gradiva, ipak ostaje jedna mogućnost vrlo aktivnog načina učenja – postavljajte pitanja: “A zašto?”. Strategija postavljanja takvih pitanja vodi integraciji novih činjenica u staro znanje. Ma koliko da se ta strategija činila djetinjastom, ona to nije i ako se dosljedno primjenjuje, vodi vrlo čvrstom povezivanju novih podataka sa starim znanjem. Uostalom, možda ste se nekad sami uvjerili koliko je teško nakon navođenja niza valjanih argumenata na dječje pitanje “zašto”, nakon kojeg je ponovo slijedilo valjano (opravdano) dječje pitanje: “A zašto?” ili “A što onda”, doći do krajnjih uzroka neke pojave. Upravo pitanje “zašto” vodi dobrom razumijevanju i povezivanju činjenica, koje učeći “mehanički” nikad ne provodimo u dovoljnoj mjeri.

9. Proaktivnu interferenciju (vidi stranicu 20.) smanjujemo učeći nakon spavanja ili dobrog odmora, a retroaktivnu interferenciju smanjujemo učeći prije spavanja ili odmora. Također treba razdvojiti učenje u bliskom vremenskom razmaku materijala koji su podložni pojavi interferencije.

10. Učenje treba rasporediti u vremenu jer je onda znatno uspješnije (rezultati samo jednog od niza eksperimenata koji to jasno pokazuju su navedeni na slici 2. Na osnovi slike vidimo da se uz više vremena potrošenog na učenje, koje nije raspoređeno u vremenu, manje naučilo! Uspješnost učenja tipkanja je u opadajućem redosljedu bila slijedeća: jedan sat dnevno, dva puta po jedan sat dnevno, jedan put po dva sata dnevno, te dva puta po dva sata dnevno – što je vremenski gledano dvostruko više od najuspješnijeg načina učenja tikpanja!

 

Slika 2. Uspješnost učenja tipkanja uz različite vremenske rasporede učenja

U drugom svjetskom ratu se pokazalo da se istim tempom usvaja Morseova abeceda uz 4 i 7 sati dnevnog učenja! Ali ono što pritom nije isto, jest umor i frustriranost “jadnika” koji su učili 7 sati na dan za isti rezultat! U mnogim područjima učenja se pokazalo koliko je učenje raspoređeno u vremenu efikasnije od tzv. “zgusnutog učenja”. Međutim, kao i u svemu i u rapoređivanju treba naći optimum. Naime, ako se učenje previše rastegne u vremenu dolazi do negativnih posljedica – u prvom redu u smislu nezadovoljstva onih koji uče presporim tempom zadavanja građe. Stoga je jasno da u funkciji građe i onih koji ju trebaju usvojiti treba naći najbolji raspored učenja i odmora.

Iz navedenog je lako zaključiti da je često dobro imati dugoročni plan učenja kako se ne bi našlo u vremenskom tjesnacu. Plan mora biti realan (provodljiv) i individualan. Korisno je dnevno i tjedno upisati uspjehe i neuspjehe u održavanju plana. Dobro je početi s najtežim dijelom građe (pošteno izabrano, bez samozavaravanja) dok ste najodmorniji. Kad se razvije ta navika, uspjeh postignut uz napor djeluje vrlo motivirajuće za nastavak rada.

11. Učenje dio po dio – ako se prisjetite zakonitosti da najbolje pamtimo informacije s početka i kraja nekog učenja, onda se nameće zaključak da treba naći optimalne cjeline po obimu i vremenu za njihovo učenje. Zorni prikaz tog pravila je na slici 3.

Slika 3. Prikaz optimiziranja vremena učenja kroz učenje manjih cjelina.

 

12. Sličnu građu koja dopušta pozitivan transfer treba grupirati. Općenito, treba stvarati takve cjeline koje se mogu dobro naučiti i aktivno preslušati odjednom. Krajnji je cilj stvaranje što obimnijih smislenih cjelina. Pritom je osobito dobro naći dobre znakove za dosjećanje tih cjelina. Primjenom mnemotehnike mjesta (korištenja dobro poznatog puta s nekoliko istakunutih točaka uz koje se redom povezuju teme) u narednoj fazi učenja se više takvih cjelina povezuju u logičan niz.

 

4.3. Zaboravljanje

Povratak na sadržaj

Zaboravljanje opisujemo kao nemogućnost zadržavanja naučenih sadržaja. Zaboravljanje je važno sa stajališta pogrešno naučenih sadržaja iz menedžmenta i poduzetništva. U procesu studija menedžmenta rukovoditelji i poduzetnici naučili su kroz samoobrazovanje ili u postupku učenja u poslovnoj školi pogrešne sadržaje koje vrijede samo u određenoj situaciji ili trenutku ali su neprimjenjivi u promjenjenim tržišnim uvjetima. Sve takve sadržaje potrebno je naučiti i brzo zaboravljati prema ili zamijeniti novonaučenim sadržajima.

Sadržaje koje učimo uz napor najčešće zaboravljamo u skladu s krivuljom prikazanom na slici 4.

Slika 4: Tipična krivulja zaboravljanja

Prvih nekoliko minuta, sati i dana zaboravljamo najbržim tempom. Što vrijeme brže prolazi, taj je pad sporiji. Dakle, u prvim trenucima nakon učenja je najizraženije djelovanje činitelja koji utječu na zaboravljanje. Nameće se zaključak o nužnosti obnavljanja građe upravo u početnoj fazi učenja kad je tempo zaboravljanja najbrži.

Osim gubitka informacija osipanjem u funkciji vremena za zaboravljanje je od najvećeg značenja tzv. interferencija. Općenito kad učenje jednog gradiva ometa učenje drugoga, govorimo o interferenciji. Ako novo učenje potire prije naučeno, riječ je o retroaktivnoj inteferenciji, jer ometanje djeluje unatrag. Npr. učimo jedan sat financije , a onda jedan sat trgovačko pravo, i kad se pokušamo dosjetiti lekcije financija vidimo da smo znatno manje zapamtili nego što je to slučaj s lekcijom trgovačkog prava. Ako nešto prije naučeno ometa učenje novoga gradiva, posrijedi je proaktivna inteferencija, jer ometanje djeluje unaprijed -npr. dugo i dalje (po navici) nazivamo stari telefonski broj koji smo ranije često nazivali, premda se on promjenio.

5. ČITANJE

Povratak na sadržaj

Čitanje je za rakovoditelje izuzetno važno jer oni većinu svoga komuniciranja obavljaju pismenim putem. Postupci brzog čitanja omogućuju bolje iskorištenje fonda radnog vremena i savladavanje potrebnog iz područja rukovođenja.

 

5.1. Brzo čitanje

Povratak na sadržaj

Brže čitanje spada među najznačajnije postupke za efikasnije učenje. Naš je prosječni tempo čitanja između 250 i 300 riječi na minutu. Već nakon kraćeg treninga taj je broj 600, a nakon intenzivnijeg treninga je 1200 riječi na minutu. Osnovno je načelo brzog čitanja da se ne čita riječ po riječ, jer ni naš semantički dio kognitivnog sustava ne procesira riječ po riječ, već ideju po ideju, a kad god je to moguće (ili nužno zbog kompleksnosti materijala) obrađuju se znatno generalniji koncepti.

Trebamo se naučiti da na poznate riječi, rečenice čak i na veće sklopove rečenice ne gubimo vrijeme već da ih samo brzo pregledamo i “skačemo” do novih, manje poznatih dijelova teksta. Time se štedi mnogo vremena koje može biti korisno upotrebljeno za dublju obradu najvažnijih dijelova teksta.

Tri su osnovna načela brzog čitanja:

a/ Voljno treba čitati brže nego uobičajenim tempom, jer onda nije moguće vokalizirati. Vokaliziranje ograničava brzinu čitanja i negativno djeluje na razumijevanje teksta (izaziva dosadu, dozvoljava mislima da “odlutaju” i sl.). Kad se brzo čita mora se potpuno usmjeriti na značenje teksta, a ne na pojedinačne riječi. Ovo je moguće jer se u jedinici vremena može obraditi znatno više informacija nego što ih se može vokalizirati (vidni kanal procesira paralelno i ima znatno veći kapacitet od slušnog).

Pri brzom čitanju zahvaćaju se rečenice, a ne pojedinačne riječi, što pogoduje bržem shvaćanju smisla. Naime, riječi samo u okviru konteksta dobijaju pravo značenje. Zapamtite: “raspon oka” je oko 5 cm (za udaljenost knjige u ruci) što znatno premašuje dužinu pojedinačnih riječi.

Prepoznavanje napisanog se odvija za vrijeme kratkog mirovanja oka (tzv. fiksacija) koje kod odraslih iznosi između 200 i 300 ms, dok za vrijeme brzog pomaka oka na novu točku fiksacije nema čitanja. Cilj je pri brzom čitanju smanjiti broj fiksacija po retku teksta, ali istodobno i povećati broj simbola koje oko zahvaća pri fiksaciji. Za to su razvijene vježbe za širenje vidnog polja. Prvo naučimo gledati “neuoštreno”, dakle što šire, bez “izoštravanja” jedne riječi da nam ona bude jasna (kao kod “zumiranja” kamerom). Za to postoje listovi gdje su u redovima po dva znaka postavljena sve šire i šire od točke fiksacije (označimo ju sa zvjezdicom), a treba ih oba istodobno prepoznati:

itd. Drugi značajan dio vježbe se odnosi na razvoj navike ritmičkog pomicanja očiju po tekstu. To znači da oči pokreću u istim vremenskim intervalima na poprilici jednako velike dijelove teksta. U početnim fazama ove vježbe može se koristiti olovka kao “vodič” od točke do točke fiksacije. Dakako, to pomicanje ide uvijek samo naprijed. A to je upravo drugo temeljno pravilo brzog čitanja.

b/ Ne vraćati se na pročitano. U prosjeku na 100 pročitanih riječi dolazi 11 vraćanja. Spori čitatelji imaju znatno više vraćanja na već pročitanu riječ ili rečenicu. Tu lošu naviku treba razbiti, jer vraćanje umara oči u interferira s razumijevanjem teksta.

Vraćanje unazad razbija ritam čitanja. Treba se prisiliti ići što brže naprijed i ni u kom se slučaju vraćati unazad. Premda neke riječi nedostaju ne treba se vraćati nazad zbog njih, jer je bitno shvatiti značenje i temelje ideje a ne pročitati i zapamtiti svaku pojedinačnu riječ. Kad se jednom razbije navika vraćanja nazad, to ostaje zauvijek.

c/ Čitati selektivno. Paradoksalno, ali istinito: što se brže čita – bolje se razumije tekst! Zato što se bolje određuje značenja i smisao. Npr. eksplicitna definicija senzorne adaptacije glasi:

Senzorna adaptacija je proces koji dovodi do smanjivanja osjetljivosti za neki konstantni podražaj.

Pri selektivnom čitanju bi se zahvatile samo slijedeće smislene cjeline:

Senzorna adaptacija - smanjivanja osjetljivosti - konstantni podražaj.

Zapamtite: selektivno treba čitati ne samo rečenice, već čitava poglavlja i knjige. Doduše, selektivno čitanje (hvatanje bitnog) traži izrazit kognitivni napor, ali izrazito pogoduje održavanju koncentraciije.

Kod selektivnog čitanja se s tehnike ritmičkog horizontalnog i/ili vertikalnog pomicanja očiju prelazi na pomicanje očiju u svim pravcima (tzv. “skreening” ili brz pregled čitave stranice). Zahvaćaju se samo istaknuti elementi. Takvo selektivno čitanje omogućuje činjenica da su ključni pojmovi i definicije masno otinute, ili obojenim i/ili kosim slovima. Zatim obično sljedi “na primjer...” ili “dobro ilustrira...”. Pisac piše za širi krug čitatelja, želi biti siguran da će poruka biti prenijeta i do onih koji još nisu eksperti u području te zato piše redundantno. Ako je shvaćena definicija primjere treba preskakati, jer treba zapamtiti pravilo ili definiciju, a ne primjer.

Važno je pravilo da treba čitati pasuse, a ne rečenice. Naime ideje se iznose po pasusima, a znaci označavaju pojavu važne ideje, pojma, pravila. Brzo čitanje traži efikasno prepoznavanje tih znakova u pasusima.

Važni su znaci tipa: prvo, slično, drugo, istovremeno, konačno i sl. Treba ih uočiti, jer daju informacije o tome koliko je ideja (tvrdnji, pravila i sl.) u pasusu. Postoje:

1. direktni znaci: 1. 2. 3..... ili A; B; C .....
2. indirektni znaci ili implicirani: ima više razloga, pokazatelju su, na više načina i sl.
3. terminalni znaci: zaključno, prema tome, konačno, kao rezultat i sl.

Za preispitivanje je dobro zaokružiti ili podcrtati znake, odnosno ispisati na list broj znakova – npr. 4 vrste, 6 razloga, 3 efekta i sl.

Pri selektivnom čitanju poglavlja najvažniji su uvodni, definirajući i završni pasus. Uvodni nam kazuje o čemu je riječ i odmah se treba zapitati što već znamo o tome. Definirajući pasus valja pročitati najpažljivije i najtemeljitije. Zaključni pasus služi provjeri da li je dobro shvaćeno poglavlje.

Zaključimo prikaz selektivnog čitanja napomenom da svatko sam mora odrediti koju građu može i treba radi uštede u vremenu selektivno čitati, a kad se mora “od slova do slova” pažljivo proučiti tekst.

Na koncu prikaza načina za brže čitanje treba dati i jedno važno upozorenje: takav način učenja nužno stvara umor očiju. Kao i kod svih ostalih vrsta umora najvažnije je pravilo uzeti odmor prije potpune iscrpljenosti. Češći kraći odmori su znatno učinkovitiji od rijeđih, a dužih odmora. Evo nekoliko kratkih savjeta kako izbjeći prevelik zamor očiju i ostaih dijelova tijela.

1. Čitamo u manje ili više neprirodnom položaju tijela. Stoga je dobro svakih pola sata do sat vremena razgibati se. Duboko disanje i izdisanje, pogled u daljinu i na zelenu površinu osobito su preporučljivi;
2. Najviše pažnje treba posvetiti očima. Povremenim intenzivnim treptanjem spriječavamo neugodne podražaje koji nastaju zbog sušenja rožnice. Preventivno opuštanje mišića oka se postiže na sljedeći način: olovku držimo i fiksiramo na udaljenosti na kojoj čitamo, a zatim pogled usmjeravamo na neki udaljeni objekt. Pri fiksaciji olovke duboko udišemo na taj način da prvo zrakom ispunimo donji dio grudnog koša (kao da “nadimamo” želudac) pa tek zatim i gornji dio. Kad više nema mjesta za zrak pomičemo pogled na udaljeni predmet i polagano izdišemo sav zrak. Vježba se ponovi nekoliko puta (nemojte pretjerati da vam se ne zavrti u glavi).
3. Za obnavljanje vidnog purpura u očima treba oči prekriti dlanovima ili ugasiti svjetlo na desetak minuta. To je vrijeme da poslušate vijesti ili nekoliko omiljenih pjesama. Nakon toga možete izmasirati mišiće oka i lica. Pljuskanje lica hladnom vodom, te uzimanje voćnih šećera su snažni fiziološki stimulatori brzog prirodnog oporavka čitavog organizma;
4. Opuštanje umornih mišića oka se postiže tako da se iza sklopljenih, opuštenih vjeđa pomaknu u jednu stranu do kraja na nekoliko sekundi i zatim se vrate u početni položaj na nekoliko sekundi. Zatim su na redu druga strana, pomak gore pa dolje i na koncu lagani kružni pokreti očiju;
5. Ako je umor već uznapredovao i osjećamo bol u mišićima vrata i/ili leđa dobro će doći vježbe za opuštanje (najbolja je tzv. “progresivna mišićna relaksacija” u kojoj se redom stežu i opuštaju mišići lica, ruku, leđa i nogu). Ne treba zanemariti ni kongnitive aspekte opuštanja – što življe i detaljnije zamišljanje ugodnih scena i podražaja svih naših osjetila. Skijanje niz padinu po novom snijegu ili šum povjetarca na plaži u hladu mirišljavih borova uz hladno piće samo su dvije od bezbroj mogućih ideja.

6. AKTIVNO SLUŠANJE

Povratak na sadržaj

Aktivno slušanje predstavlja vještinu koju rukovoditelji trebaju dobro poznavati i naučiti.

(Napomena: Aktivno slušanje u međuljudskoj komunikaciji je detaljnjije obrađeno u knjigama Rijavec Majde “Uspješan menedžer, te Zarevski Predrag i Mamula Maja “Pobijedite sramežljivost”.

Rukovoditelji oko 50% svoga vremene provedu u slušanju. Uz vještinu aktivnog slušanja potrebno je poznavati i vještinu uspješnog zapisivanja.

Proces poslovnog obrazovanja rukovoditelja zahtijeva i pohađanje predavanja i specijalističkih seminara i radionica. Na njima se najčešće u vrlo kratkom vremenskom razdoblju zadaje golem broj podataka.

6.1. Vještina slušanja

Povratak na sadržaj

Za vještinu slušanja evo najvažnijih savjeta:

1. Vrednujte sadržaj, a ne “ambalažu”. Neki predavači nisu zgodni, zabavni, “rođeni” predavači i sl. To treba zanemariti i posvetiti se praćenju sadržaja.
2. Dozirajte zanos. Kao što monoton predavač ne postiže optimalan rezultat i predavač koji nas oduševljava ne prenosi poruku optimalno, jer su slušatelji previše zaokupljeni “ambalažom” da bi uspješno shvatili i pamtili sadržaj. Zato se ne smijemo prepuštati zanosu predavačem.
3. Pokušati što prije otkriti središnju (temeljnu) ideju, kako bi se uspješno moglo razlikovati primjere, dokazivanja i sl. od te ideje, jer su mnoga predavanja pomalo konfuzna i nisu dobro strukturirana. Novija istraživanja pokazuju da svega oko 22% slušatelja u tome uspijeva. Naime, naš kapacitet pamćenja ne dozvoljava preopterećivanje manje važnim podacima.
4. Treba biti fleksibilan: prepoznati sinonime, redundantnost, nevažne detalje, je su broj zabilješki i razumijevanje teksta obrnuto proporcionalni. Ali ni jedan predavač ne predaje na isti način i zato treba biti fleksibilan u pristupu slušanja i hvatanja zabilješki.
5. Oduprijeti se distraktorima. Predavanja nisu tihim izbama. Vanjski ometajući podražaj kratko registrirajte i recite si “To nije važno. Nazad predavanju”.
6. Zaboravite privatne probleme i planove kad se počne slušati. Tjerajte se na što aktivnije sudjelovanje u predavanju. Sanjarenja se mora “sjeći u korjenu”. Sanjarenje se javlja jer mi s lakoćom procesiramo između 400 i 500 riječi na minutu, a prosjek predavača je 125 riječi u min. Taj višak vremena dovodi do bijega misli i zato treba uraditi nešto što zahtjeva veliki kognitivni napor, ali se na koncu isplati. To je: shvatiti predavanje kao intelektualni izazov.

Treba se takmičiti sam sa sobom. Stalno aktivno obrađivati informacije iz predavanja, prerađivati ih u skladu s vlastitim prethodnim znanjem, riječnikom i sl.; tražiti slabosti u dokazivanju i dokumentiranju; nastojati naći bolje primjere i sl.

Pritom je najvažnije i najdjelotvornije: nastojati pogoditi što će sljedeće reći predavač. Jer u tom slučaju:

1. pogodak znači da je informacija dva puta obrađena u radnom pamćenju i bit će vrlo efikasno kodirana za dugoročno pamćenje, gdje se već nalaze informacije koje su omogućile pogodak;
2. promašaj donosi iznenađenje, što je jak znak za stvaranje određenih asocijacija i kasnije olakšava dosjećanje.

6.2. Uspješno zapisivanje

Povratak na sadržaj

Uspješno zapisivanje sadržaja predavanja znatno olakšava kasnije učenje. Ako postoji literatura koja prati seminar ili predavanja, poželjno je pročitati unaprijed da se zna o čemu je riječ, jer to omogućuje uspješnije selektivno zapisivanje. Naime, nije sve što predavač navodi jednake važnosti.

Koristite kratice i prazna mjesta označena nekim dobrim znakom za dosjećanje. Isti dan (dok je još sve svježe u sjećanju) treba uredno prepisati i nadopuniti prazne dijelove što doslovnijim dosjećanjem onog što je predavač rekao. Rad u dvoje ili troje je osobito koristan u smislu međusobnog nadopunjavanja praznih prostora koji sadrže samo znak za dosjećanje.

Već pri prepisivanju treba nastojati što više sistematizirati (unijeti smisao u gradivo) pisanjem velikih i manjih naslova, nabrajanjem i podcrtavanjem. Povremeno pregledati zabilješke i eventualno ih nadopuniti nekim novim spoznajama. Stoga se u “urednoj” teci piše samo s jedne stranice otvorene teke.

Povratak na sadržaj

Većini ljudi je odgovaranje na pismenim ispitima ugodnije nego usmeno odgovaranje. Naime, kad god nas netko evaluira, a ispit je upravo najevidentnija situacija evaluacije, javlja se određena trema, neugoda i strah. Zbog svoje čestine i zajedničke “simptomatologije” strah od ispita ima svoj poseban naziv – ispitna anksioznost (engl, text anxiety). Dakako, po toj karakteristici se ljudi znatno razlikuju – osobe kod kojih je jako izražena takva tjeskoba i strah nazivamo visoko test anksioznim osobama. Za njih je tipično da postižu slabiji rezultat na ispitima u odnosu na osobe istih intelektualnih sposobnosti i količine usvojenog gradiva ali niske ispitne anksioznosti. Ta je razlika veća za situaciju usmenog nego pismenog odgovaranja. Što uvjetuje tu razliku? To je u prvom redu smanjenje koncentracije na ispitno pitanje usljed tzv. ometajućih misli. Naime, ako se dio našeg ograničenog kapaciteta pažnje usmjeri na razmišljanja o tome kako smo se zacrvenili, zamucali, zbunili se, kako nam se želudac zgrčio, kako će profesor misliti da smo glupi, što će nam reći roditelji, supružnici, djeca ili kolega kad čuju da nismo položili ispit, naša pažnja je preusmjerena s ispitnog pitanja na naše emocije, fiziološke reakcije i razmišljanja o posljedicama ispita.

Kako si možete pomoći ako spadate u osobe visoke ispitne anksioznosti? Prvo i najvažnije je dobro pripremiti ispit. Testovi poslovne škole koji se nalaze na računalu su najbolji za provjeru znanja. A zatim zamolite nekog bliskog da vas usmeno “ispita”, kako bi se uvjerili da ste savladali gradivo. Sljedeći je korak što življe zamisliti ispitnu situaciju. Kad vam se jave svi gore navedeni simptomi kažite samom sebi: “O.K. sad sam se dosta nauživao straha, a što me je zapravo pitao profesor?”. Takvo preživljavanje straha unaprijed ima svrhu pripreme za ispit. Naime, kad profesor postavi svoje pitanje, onda kratko vrijeme posvetimo samo mali dio svoje pažnje ometajućim mislima, i zatim si kažemo: “To sam već doma “preživio”, sad ću ponoviti na glas pitanje!”. Ako ste točno ponovili pitanje možete početi razmišljati o odgovoru. Ako niste točno ponovili pitanje, profesor će vas ispraviti, jer je svakom profesoru poznato da se studenti na početku ispita znaju malo zbuniti i zasigurno vam to neće uzeti za zlo. Ali bitno je to što je nakon toga sva vaša pažnja usmjerena na kognitivni dio ispita, a vaše emocije i ometajuće misli ne uspijevaju zadobiti vašu pažnju!

Ukoliko je kod vas strah od ispita toliko izražen da ovakav trening nije dostatan, onda vam savjetujemo prvo da se naučite relaksirati. Osobito je dobra tehnika za progresivnu relaksaciju mišića. Zatim u opuštenom stanju zamišljajte situacije povezane s ispitom od onih koje vas najmanje plaše do onih koje izazivaju najveću tjeskobu i strah. Pritom morate ostati relaksirani. Čim izgubite stanje opuštenosti vratite se stepenicu unazad na situaciju koju ste još mogli zanisliti bez gubljenja opuštenosti. To je srž tzv. tehnike sistematske desenzitizacije i vrlo je uspješna u suzbijanju ispitne anksioznosti (više se o ovome može naći u već navedenoj knjizi “Pobijedite sramežljivost. Uz nju se dobija i kazetofonska traka za progresivnu relaksaciju mišića).

8. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

 Povratak na sadržaj

U konzalting knjizi Multimedijsko daljinsko poslovno obrazovanje za daljinsko efikasno učenje i pamćenje za rukovoditelje pokušali smo Vam predstaviti metodiku za što efikasnije učenje menedžmenta i poduzetništva koje možete primjeniti i kod daljinskog multimedijskog učenja koristeći pri tome računala i sustave računalskih mreža. BBS PODUZETNIŠTVO I INTERNET.

Svi navedeni savjeti i upute mogu pomoći da se uspješnije uči daljinskom metodom sa računalom kroz samoobrazovanje sa posebno pripremljenim knjigama i materjalima poslovne škole. Međutim, osim uloženog truda uz korištenja optimalnih načina učenja, postoji još jedan važan činitelj uspješnog učenja. To je sposobnost odvajanja bitnih od nebitnih informacija. Ako pri učenju preopteretimo naše dugoročno pamćenje nebitnim informacijama, teško ćemo zapamtiti one bitne. Nažalost, većina knjiga i materijala iz kojih učimo nije zadana tako da se ističe što jest, a što nije bitno. U tome je presudna naša inteligencija – što je na višem stupnju, to bolje razlikujemo bitno od nebitnog. Dakako, inteligencija u poslovnom obrazovanju djeluje u sprezi s poslovnim iskustvom u rukovođenju i s onim što smo već dotada pohranili u naše dugoročno pamćenje.

I tu se zatvara začarani krug: što bolje razlikujemo bitno od nebitnog, bolje pohranjujemo informacije, a onda te efikasno pohranjenje informacije olakšavaju novo učenje i donošenje boljih poduzetničkih odluka.

Ako vam se metoda daljinskog, multimedijskog učenja čini preteškim, kompliciranom besmislenim, preapstraktnom, nepotrebnom , ipak zapitajte se: “ Tjera li Vas netko na učenje u poslovnoj školi ili je to Vaš slobodan izbor?:” Ako je to Vaš izbor, pa zašto onda ne učiniti učenje lakšim i ugodnijim?.

Dakako prije učenja menedžmenta i poduzetništva treba učiniti određeni napor u smislu primjene što većeg broja navedenih naputaka za daljinsko efikasnije učenje a zatim čete vrlo brzo shvatiti da se taj početni trud i te kako isplati obzirom na moguću primjenu u poduzetništvu-poduzeću u kojem se nalazite. Rezultat učenja treba biti bolji poslovni rezultat u Vašem poduzetništvu, bolji komunikacijski kontakti i brže donošenje poslovnih odluka.

Smatrate li da bi lakše bilo učiti da svaki dan redovno odlazite na predavanja na fakultet ili visoku školu a zatim još učiti predmet kod kuće i postiči dobar rezultat sa stajališta usvojenog poslovnog znanja i vještina, koji se mogu primjeniti u Vašem poduzetništvu možete paralelno pokušati i jedan i drugi način.

Ovu konzalting knjiga dio je projekta multimedijskog poslovnog obrazovanje , sa naglaskom kako da rukovoditelj efikasno nauči menedžment i poduzetništvo te ju treba primjeniti na predavanja, seminare , knjige i materjale poslovne škole u kojima se nalaze i potrebni primjeri za poslovne studije.

 9. LITERATURA

Povratak na sadržaj

1.   Rijavec Majda: USPJEŠAN MENEDŽER, MEP CONSULT, Zagreb 1994.

2. Tadin Hrvoje, PODUZETNIŠTVO U VISOKOJ NAOBRAZBI, HITA-CONSULTING, Zagreb 1994.
3. Tadin Hrvoje: DALJINSKO POSLOVNO OBRAZOVANJE, HITA-CONSULTING, Zagreb 1996.
4. Tadin Hrvoje: POSLOVNA ŠKOLA, HITA-CONSULTING, Zagreb 1998.
5. Zarevski Predrag: PAMĆENJE I UČENJE, NAKLADA SLAP, Jastrebarsko 1996.
6. Zarevski Predrag, PROVJERITE PAMĆENJE, NAKLADA SLAP , Jastrebarsko 1995.
7. Zarevski Predrag i Maja Mamula, POBIJEDITE SRAMEŽLJIVOST, NAKLADA SLAP, Jastrebarsko 1998

I. IZDANJE, ZAGREB 1998. g.

POSEBNO IZDANJE ČASOPISA PODUZETNIŠTVO

Konzalting knjiga MULTIMEDIJSKO DALJINSKO POSLOVNO OBRAZOVANJE RUKOVODITELJA, kako efikasno učiti menedžment i poduzetništvo namijenjena je za učesnike seminara poslovne škole program menedžment i za upotrebu na elektronskom multimedijskom učilištu za visoke studije menedžmenta, poduzetništva i financija HITA-CONSULTING • POSLOVNA ŠKOLA,
POSLOVNA AKADEMIJA MENEDŽMENTA